CLDT dan 101: Lozica (2196) – Srđ (2203): Ipak na trailu…

No comments

Ustali smo s sukladno obvezama, a to je bio susret s dogradonačelnicom Dubrovnika Jelkom Tepšić i Alenom Boškovićem iz Dubrovačkog saveza sportova.

Osjećao sam se dobro. Od bolova ni B pa sam s lakoćom natovario ruksak i ubacio ga u auto kojim nas je Šimetov tata prebacio do mjesta susreta. Došli su i naši dečki iz Zagorja Tin i Dinko, dobropoznati filmaši.

Nakon upoznavanja dogradonačelnice i g. Alena s projektom Croatian Long Distance Trail spustili smo se na Stradun gdje su nas počastili doručkom, a potom i šetnjom po zidinama starog grada.

Bio je to nadasve koristan susret za cjelokupni projekt, a koji se osobito svidio g. Alenu Boškoviću koji se ponudio za pomoć u budućim akcijama.

U gradu je bio i Matt s kojim smo se našli, malo proćakulali i dogovorili nastavak. Naime, on će od sada biti dio kamermanske ekipe, prdruženi član Cloud Medie i s njima će pomalo putovati prema prevlaci.

Ostalo nam je još puno od dana i odlučio sam da idemo na trail. Bilo je pakleno vruće, ali nije bilo razgovora oko te odluke. Morali smo iskoristiti dan koliko god bio vruć.

Dinko je Tina, Olgu i mene prebacio do Lozice, čak i malo prije da istražimo jedan puteljak, no pokazalo se da je taj put zarastao u šipražje. Morali smo po cesti do mosta odakle smo krenuli u brdu – u osvajanje Srđa.

Temperatura je bila izuzetno visoka i penjati se po suncu uz brijeg je bio velik izazov. Kada smo se dokopali prve hladovine kod lokalnog groblja popadali smo, a Tin je skočio do prvih kuća zatražiti hladne vode.

Nakon tog odmora krenuli smo dalje, a onda su kreuli i vidici. Dubrovnik nam se prostirao kao na dlanu. Brodice i brodovi su šarali more poput bojicama, a nama su glave bile okrenute u desno i gotovo smo hipnotizirani gledali Grad razabacan po poluotoku.

Korak po korak došli smo i do Srđa, a tamo je bio Matt. Došao je žičarom i od ovog je trenutka postao pridruženi član Cloud Medie 🙂

Lijepo smo se družili na Srđu, a kada je došao Dinko s hladnom pivom i hranom stacionirali smo se u sjenu križa i guštali prepričavajući razne zgode što su nam se do tada dogodile. U tim trenucima smjeha do nas je došao jedan unezvjereni par. Mislili su da smo pogani stranci, a onda kada su shvatili da smo ljudi iz katoličke zemlje ošinuli su nas oštrom osudom jer smo pili pivo i smijali se pod križem i uz simbol oltara. Predstavio sam se kao magistar teologije (što i jesam, jelte) i zamolio ih da nam argumentirano objasne što zapravo krivo radimo i gdje je naš grijeh. Naravno, njihov govor s izraženim naglaskom je ovoga puta izostao. Nisu znali što griješimo, osim što je mladić neartikulirano spominjao bitnost momenta, što mu god to značilo. Potom su u maniri farizeja napustili poprište gnušajući se nad bezbožnom bagrom koja se usudila radovati se pod križem.

Matt je radoznalo ispitivao o čemu se radi, a kada smo mu objasnili zaključio je da religije katkada znaju biti uvrnute.

 

Te smo večeri spavali na Srđu. I onako smo napravili više kilometara nego je bilo u prvotnom planu. Bilo je dobro ponovno kampirati s Mattom.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s