CLDT dan 17: Petrov vrh (352) – Mali Miletinac (372): sekcija A3 počinje…

No comments

Ustali smo se u 6 i pomalo krenuli odmah po pakiranju. Jutro je bilo čarobno, a mi poletni i radosni. Pratili smo trag u korak, no ipak ne baš previše sretni planinarskim riješenjima ovih staza. Naime, staza se spuštala vertikalom, a potok je njome žustro tekao. Valjalo bi to malo pretumbati. Naišli smo i na Brankov buf. Izgubio ga je pa sam mu javio da je kod nas. Inače, gubljenje stvari je uobičajena stvar na dugim hodnjama. Dobro je imati nekoga iza tko će ti pokupiti izgubljeno. I na pct-u se znalo dogoditi da mi stvari nađu ljudi iza mene i vrate mi ih kasnije.

Prolazili smo planinarskim stazama koje se jako rijetko koriste. Katkada smo morali drmati kroz grmlja kupina i kroz gustiš.

Ispali bi tu i tamo i do pokojeg dobrog vidikovca. Vidjeli bismo predjele kojima ćemo hoditi u danima ispred nas.

Oh da, zaboravih spomenuti ranije. Matt je dobio trail ime – FOG. Dvoznačno je, naime fog znači magla, a Matt se ponekad vuče poput magle, no bitnija je kratica – Funny Old Guy – FOG…… Ta se rečenica čula zadnjih 17 dana barem 200 puta. Matt, naime, lupa fore konstantno, pa se to ime nametnulo samo od sebe 🙂

Bili su ovo zadnji metri Papuka. Spustili smo se iz zemlje krpelja, odnosno sa sekcije A2 i koračali prvim metrima sekcije A3 koja će se protezati sve do Svetog Martina na Muri.

Pred sami silazak zaustavili su nas traktoristi iz sela, te na tečnom hrvatskom upitali: ćeš da vas prebacimo do sela? Ne treba, ne valja da varamo; odgovorismo uz osmijeh. “Jučer je jedan pred dućanom pio pivo i rekao da ćete doći. Vidiš, nije lagao…”, reče, misleći na Branka koji je sreo tu istu ekipu dan ranije.

Uskoro smo ušli u Velike Bastaje. “Kako će sada pasti sendvulja s tirolskom!”, rekoh Marini koja se složila sa mnom. Koračali smo prema seoskoj trgovini, no kada smo ušli iznenadismo se. Trgovina je bila polu prazna sa znakovitim natpisom na izlogu.

Ispred trgovine nekoliko starijih muškaraca koji su ispijali pivo. O da, to je uobičajena slika pred svakom Slavonskom trgovinom. Nije da nam smeta, no ovi su tipovi bili jako glasni. “Svađaju li se?”, upitao je Matt. “Da ti budem iskren ne znam. Ne razumijem niti riječi što govore.”, rekoh iskreno Mattu pritom radeći grimasu čuđenja. Kasnije smo saznali da su to selo naselili Janjevci s Kosova. Jedna enigma je bila razriješena.

Ispred trgovine telefonska govornica -relikt vremena. Da selom nisu prolazili nabrijani BMW-i i Audi-i mislili bismo da smo u 1951. Ništa negativno, no drugačije, a drugačije je dobro.

Nakon toga iskustva krenuli smo prema sljedećem selu.

Nakon oduže hodnje zastali smo se odmoriti. Pjevali smo pjesme, mnogo pričali i zbijali šale. Da, ovaj način života je prepun pozitive, ali i muke. Tak pozitivan stav ne dolazi s putovanjem, to ili imaš ili nemaš. Valja imati na pameti tu činjenicu. Nije poanta samo hodati i doći do kraja. Ameri vele: it is not about the miles, it’s about the smiles. Robotički se vući od točke do točke preklinjući život, žuljeve, bolove i muku je moguće, ali postavlja se pitanje ima li to smisla? Ovakvo putovanje nije baš za svakoga (iako smatram da bi ga svatko trebao probati), no treba imati dovoljno petlje reći si da je dosta ako nepovoljno utječe na tvoj život. To nije sramota, naprotiv, mudrost je. Nije svaka patnja prosperitetna niti je svaka muka zalog hrabrosti i rasta. Ne smiješ li se na početku, kada je najlakše, zapitaj se kako će tek biti kasnije kada nastupe problemi.

Taman smo krenuli stavljati ruksake kada nas je presreo bijeli Caddy. Bio je to lugar Petar. Pratio nas je putem Facebooka, a s obzirom da je znao svako drvo u ovom kraju lako nas je pronašao.

Već smo unaprijed znali da će današnji dan biti malo kraći. Naime, u četvrtak i petak moram ići u Zagreb da riješim neku papirologiju, pa smo odlučili svo troje pauzirati dok to ne obavim. Jedini sam s kartama i druge opcije nemamo otkako nas je napustio Branko. Mario, moj jako dobri prijatelj iz Virovitice nas je pozvao na roštilj, te omogućio smještaj Mattu dok mene nema. Kada je lugar Pero to čuo ponudio nam je prijevoz. To su ta mala dobročinstva koja čine ovakvo putovanje predivnim. Vozeći se do Virovitice čuli smo pokoju šumarsku mudroliju i finesu. Poznanstvo je rezultiralo i novim prijedlozima za rutu CLDT-a koja bi izbjegla dio asfalta. Pero, čujemo se svakako i hvala.

Došavši u Viroviticu Mario nas je počastio samo kako on to zna. Matt je čak dobio burgere koje je prizivao već nekoliko tjedana. Došao je na svoje ponavljajući kako je sve jako fino 🙂

Marina je otišla sa Željkom u svom pravcu, ja u svom, a Matt je ostao u dobrim rukama Maria koji će ga sutra voditi u Mađarsku na kupanac.

Vidimo se za dva dana, dobri prijatelji!!!!!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s