158. dan: Milja 2527 – Milja 2551: Cloudy Pass

No comments

Dnevni uspon: 1859 m

Dnevna nizbrdica: 2112 m

Probudila me kiša, no nisam se obazirao. Ako će padati krenuti ću tek kada doručkujem. Oko 7 sam se razbudio i smišljao što ću. Vani je bila magla, a kiša je lagano rominjala. Odlučio sam pojesti doručak i spremiti se. U 9 sam krenuo. Imao sam 5 čokoladica za do kraja dana, do večere.

DCIM105GOPROGOPR3005.DCIM105GOPROGOPR3006.DCIM105GOPROGOPR3008.DCIM105GOPROGOPR3009.DCIM105GOPROGOPR3010.DCIM105GOPROGOPR3013.

Ogromna stabla su obilježila ovaj dio puta.
Ogromna stabla su obilježila ovaj dio puta.
Uvjerljivo najveće živo biće koje sam vidio.
Uvjerljivo najveće živo biće koje sam vidio.

DCIM105GOPROGOPR3016.DCIM105GOPROGOPR3017.Uslijedila je dugačka nizbrdica sve dok nisam došao do rijeke. Most koji je trebalo prijeći je bio dosta dalje od mjesta gdje trail ide šumom s druge strane, pa sam morao napraviti veliki U zavoj od nekih 5 milja. Rijeka je bila predivlja za prelaženje preko kamenja. U 13:30 sam došao do mosta. Uslijedila je stanka i okrijepa čokoladicama Twix. Ah, kakav užitak je to bio. Pojeo bih 15 da sam imao. Mantrao sam svaki zalogaj i upijao baš svaku molekulu okusa što su preko mojih usta prouzrokovale bujice zadovoljstva. Prezasićeni smo hranom, obiljem u gradskom životu i ovakva nam iskustva bježe pred očima. Ovo iskustvo gladi i želje za okusom mi je otvorilo novi pogled na hranu, ali i općenito život.

Nakon rijeke je uslijedio 12 milja dugačak uspon. Uspon je trajao do nekih 18:15, a onda ponovno nizbrdica. Putem sam sreo i majku s devetogodišnjakom. Krenuli su s meksičke granice negdje početkom ožujka. Na licima sam im vidio da su psihički potpuno iscrpljeni. Bili su na trailu oko mjesec dana duže nego ja. Dječak se dobro držao, no koliko god bilo čudno za čuti uvjeren sam da je djeci lakše savladati ovakav put, ukoliko su zdrava. Djeca su prilagodljivija i ne razmišljaju toliko. Ono čemu sam se zadivio je snaga ove majke.

DCIM105GOPROGOPR3018.DCIM105GOPROGOPR3019.DCIM105GOPROGOPR3021.DCIM105GOPROGOPR3022.DCIM105GOPROGOPR3024.Kada sam se popeo do vrha odlučio sam kampirati na jednoj lokaciji. U blizini sam sreo i majku i sina, i nekako su mi se prikrpali. Dječak je pitao mislim li kampirati na tom mjestu, a majka je malo ubrzala korak da ih ne ostavim. Osjetio sam to pa sam spontano usporio svoj korak. Došavši na kampiralište uvidio sam da je područje natopljeno vodom i jako vlažnog zraka. Odmah sam im rekao da idem dalje. Majka je stala uvjeravati dječaka da i oni moraju dalje, no dječak kad je shvatio da i ja odlazim nije se uopće bunio. Krenuli smo zajedno dalje. Sumrak je već polako padao, a planina je bila izuzetno sablasna. Sada mi je bilo jasno zašto su mi se prikrpali – bojali su se biti sami. Ni meni nije bilo svejedno u takvim uvjetima bauljati planinama, a mogu samo zamisliti kako je bilo majci s devetogodišnjakom i njemu. Iako se nikada ranije nismo sreli u meni su našli mrvu sigurnosti. Opet sam prilagodio svoj hod, a kada smo se polako počeli spuštati planina je postala još sablasnija. Mrak se dobrano spustio, a drveće je nestalo. Nalazili smo se u nekoj ogromnoj vododerini. Došavši do lošeg kampirališta ponudio sam im da prvi biraju kamp mjesto. Ja sam se potom smjestio na lošiju lokaciju. Šator mi je bio mokar jer ga preko dana nisam stigao osušiti. Malo sam ga tresao da se kapi otresu i hodajući unatrag stao sam na kamen i po ne znam koji put istegnuo desno stopalo s time da mi je ovaj puta nastradao mišić natkoljenice koji me već danima mučio. Kada sam složio šator Boone, kako se zvao dječak, me počeo zafrkavati da su oni brže složili šator. Bilo je zanimljivo gledati majku kako hendla dječaka koji je bio izrazito umoran i “neupotrebljiv”. Strpljivost i takt kojim se ophodila s njim su me iznenadili. Nisam mogao zamisliti takvo strpljenje nakon gotovo 6 mjeseci hodanja po divljini….ali toj majci je to polazilo za rukom. Ranije smo pričali o dječaku, dok je on malo bio zaostao iza nas, i majka mi je rekla da zna biti izuzetno zahtjevno hodati s dječakom od 9 godina, ali i prije početka je znala u što se upušta.

Kada sam složio šator skuhao sam si hrane, najeo se, napisao svoj dnevnik i krenuo spavati. Tada je došao i Quotes.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s