140. dan: Milja 2170 – Crest Horse Camp (2195): Hranjenje prašine :(

No comments

Iako je budilica zvonila u 5, naprosto se nisam mogao ustati koliko sam bio iscrpljen. Čuo sam da se Hale sprema, ali nisam mogao. Ustao sam tek u 7 i do 8 sam krenuo dalje. Jutarnja hodnja je bila solidna. I dalje sam se osjećao umorno, ali prebrodio sam to stanje i radio napredak. Uskoro sam napravio i pauzu za doručak, a nakon toga sam sreo i Halea. Malo porazgovarasmo i nastavih dalje.

Washingtonska prašumetina...
Washingtonska prašumetina…

Krenula je i uzbrdica. Cijelo je vrijeme trail prolazio kroz šumu. Zeleni tunel, a na nekim mjestima šume izgledaju kao da se nalazim u jurskim i kredskim šumama, samo su nedostajali velociraptori i leteći kukci veličine moje glave. Uskoro sam sustigao i Spearhead i Hikera. Njih dvoje sam prvi puta nakon mnogo vremena susreo jučer, a prije toga u Agua Dulceu na milji 466.

Ovakvim je prerijskim komadima prijeći potpuni užitak.
Ovakvim je prerijskim komadima prijeći potpuni užitak.

DCIM104GOPROGOPR2531.DCIM104GOPROGOPR2533.Nakon napornog uspona odlučio sam stati na ručak. Glad je bila opaka i trebalo je utažiti je kuhanom i obilnom hranom. Našao sam dobro mjesto. Doduše, bijaše malo vjetrovito, ali pogled je bio zapanjujuć. Vrijeme više nije dopuštalo da kada stanem ostanem u kratkim rukavima. Čim bi stao morao bih obući pernatu jaknu – tzv. puffy. Lagano sam kuhao poštujući sve rituale koje sam njegovao dok sam izvodio taj sveti čin. Vjetar je bio neumoljiv i morao sam rukama zaštiti plamen kuhala svojim rukama. Trenutak nepažnje – pogled mi je odvukao pogled što je pucao prema mt. Hoodu koji se bljesikao u daljini sa svojim snježnim vrhom, a tada mi se ruke primakoše plameniku. Opekao sam se i instinktivno trznuo rukom. U brzini sam dotakao i onako klimavi lončić i on je pljusnuo u duboku prašinu. Izvrnuvši se naopako sav je sadržaj, oko 800 kalorija (!!!!!), servirao dva prsta debelom sloju prašine. Ništa se nije moglo spasiti. Hikerska noćna mora dogodila se po prvi puta i meni. Urlik jada, bijesa i nevjerice prolomio se šumom: NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!!!!!!!!!

Tuga, čemer i jad.....
Tuga, čemer i jad…..

Današnji ručak je bio prokockan. Sutrašnja hrana se NE DIRA! To je značilo da sam morao malo pogledati i vidjeti ima li viška. Shvatio sam da parmezan ne moram nužno jesti sutra uz rižu, te da imam dvije tortille viška. Ok, to će biti moj današnji ručak. Veličanstvenu i toliko finu rižu ostavljam mravima, žoharima, strizibubama….prašini. Tremor koji sam imao od muke je pomalo jenjavao. Gledao sam Mt. Hood i potvrdio još jednom: danas proliješ – danas ne jedeš. – A sada se saberi i kreni dalje; rekoh sam sebi. Ustao sam, uzeo stvari i još jednom pogledao upropašteni ručak.

DCIM104GOPROGOPR2535.Pred kraj dana dolazim do kampa. Bijaše tu trail magic. Jednog je starijeg hikera dočekala djevojka s pivom, čipsom i sokovima. Eto, izvrsna prilika za nadoknađivanje kalorija. Tu sam zatekao Chris i Nick, par iz Singapura. Hehe, brzo sam ih sustigao. Lijepo smo se ispozdravljali. Osim njih tu je bio i Moses, jedan od rijetkih crnih hikera. Sumnjam da vara, preskače dijelove traila….i nisam jedini koji to sumnja. Poslije je došao Hale s kojim sam popio par piva. Hale je IT-ovac po struci, ima 46 godina, neoženjen. Prodao kuću i krenuo na putovanje PCT-om. Oboje smo se složili da je PCT višestruko teži od onoga što smo očekivali. Hale mi se svidio kao čovjek. Kasnije će se pokazati da ćemo završiti isti dan, s razlikom od svega desetak minuta 🙂

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s