138. dan: Milja 2141 – Cascade Locks (2144): Ipak odmor…

No comments

Flying Dutchman i ja smo spavali koliko smo osjećali da trebamo. Nakon jučerašnjih napora trebalo se pošteno odmoriti. Nakon jutarnjih rituala krenuli smo prema gradu. Bilo je oko 8.30. Lagana šetnja od nekih 3 milje. Na tom smo se potezu uspjeli i izgubiti i unatoč ogromnom znaku krenuli smo PCT-om prema jugu.

Unatoč ovom putokazu nastavili smo ravno umjesto lijevo :D
Unatoč ovom putokazu nastavili smo ravno prema jugu umjesto lijevo 😀

Kada smo dospjeli u Cascade Locks prvo smo otišli na zasluženi doručak. Bio je to jedan od boljih doručaka do sada, izuzmem li gastro ekstazu u Timberline Lodgeu. Jesti i gledati Bridge of the Gods je bilo posebno iskustvo. Ovaj puta sam, za razliku kada sam bio na PCT daysima, dohodao do ovog mosta i jedva sam čekao da ga prehodam i krenem u Washington. Kada smo došli u poštanski ured da Flying Dutchman uzme svoj paket sreo sam Chrisa. On i Nick, njegova djevojka, koji su prije živjeli u Singapuru, a na početku sam ih zvao Singapurci, su praktički bježali od mene. Gledali su moje objave na Facebooku i znali su da ću ih stići, a to uvijek znači jedno – sporiji si 🙂 Zadjni puta sam ih vidio jedan dan prije Kennedy Meadowsa, što je gotovo 1300 milja južnije. Sresti ga je bilo jako lijepo. To su jedni od ljudi s traila koji su mi se nekako najsuptilnije podvukli pod kožu. Iako nikada nismo hodali skupa njihova profinjenost i uljuđenost su me jako privlačili. Naprosto su me voljeli i ja sam volio njih.

Potom smo Dutchman i ja krenuli do Shreka, lokalnog trail angela kod kojeg smo planirali prespavati. Shrek swamp je bilo lijepo mjesto, složili smo šatore u dvorištu, a posebna zanimljivost je bila Hobbit’s house. Mala potleušica ukopana u brdašce, niskoga stropa gdje su hikeri slušali glazbu, svirali, pili i pričali. Čim smo se malo smjestili odnio sam rublje na pranje, i nekako sam spontano odlučioo, a na nagovor Dutchmana da ostanem do sutra u gradu.

Kako se dan primicao kraju otišli smo na kasni ručak i u trgovinu kupiti hranu za sljedeći stretch. Znao sam da je trgovina solidno opskrbljena jer sam tu bio na PCT daysima i nisam si poslao kutiju. Došavši u trgovinu naišao sam na jedan zanimljivi poster….

DCIM104GOPROGOPR2509.Bijaše to poster filma Wild s Reese Whiterspoon u glavnoj ulozi iz 2013, snimljen prema knjizi Sheryl Strayed. Vjerujem da vas većina zna za taj film i da ga je pogledala. Mislim da je dobro vrijeme da kažem pokoju riječ o tome.

Naime, radnja se odvija oko emotivnog života izvjesne Sheryl koja nakon smrti majke zaglajza u drogu, preljub i razvod braka. Kako bi nadošla Sheryl se odlučuje hodati na Pacific Crest Trailu gdje doživljava svojevrsnu transformaciju i oslobođenje. Taj film je izazvao mnogo polemike u krugovima PCT thru hikera, a razlozi su sljedeći: Sheryl je prehodala samo 1000 milja, preskočila je veći dio pustinje, Sierre i Washington, a putovanje je završila u Cascade Locksu, na Bridge of the Gods, i njen hike prikazan na filmu je neetičan prema današnjim standardima, te odašilje krivu poruku početnicima koji se odlučuju na ovo putovanje; ali Sheryl se pokazala i kao osoba slabog morala i ne baš inspirativnog života. Na putu nisam sreo niti jednog hikera koji je pozitivno ocijenio film, a osobito činjenicu da je Sheryl postala uzor hikerica koja predstavlja PCT. Velika većina hikera je pročitala jednu ili više PCT-jem inspiriranih knjiga i rekli su mi da postoji mnogo boljih priča oko kojih bi se moglo snimiti dobrih filmova. Štoviše, i ja sam sreo ljude koji su bili puno veća inspiracija i moralne vertikale prema kojima bi se mogli snimiti filmovi veće vrijednosti, a i ti bi ljudi bili puno veći autoriteti u predstavljanju PCT-a kao thru hike putovanja. Konkretno, riječ je o E.T.-ju, Švicarcu čija me priča potpuno oborila s nogu, a o čemu ću više pisati u svojoj knjizi. Dakle, moja se razmišljanja preklapaju s razmišljanjima thru hikera, tim više jer sam film pogledao još jednom dok sam letio iz Seattlea za London. Preporučio bih ga PCT i thru hike ljubiteljima da ga pogledaju, ali s mrvom soli, jer priča je osrednja, a lokacije na kojima je sniman nisu autentične. Gledajući ga prepoznao sam samo 3 lokacije. Sve ostalo je fake.

No, da se vratim na svoj thru hike. Navečer smo se vratili u Shrekovu močvaru gdje smo u Hobbitovoj kući pili pivo, slušali glazbu i zabavljali se pričama. Dosta smo kasno krenuli spavati, a po izlasku iz Hobbitove kuće sam punom snagom opalio glavom u niski dovratak. Ništa strašno, toliko sam puta u šumi opalio u drveće koje bi se nadvijalo nad trailom da je ovo bio samo jedan u nizu udaraca. Glava postaje otporna 🙂

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s