43. dan: Tylerhorse canyon (535) – Tehachapi Willow springs road (558): Noćna prikaza

No comments

Naglo sam se probudio u 23 sata. Zvijezde su već odavno bdijele nad mojim spavalištem. Taman je došao i Slow down s kojim sam malo porazgovarao i ubrzo krenuo. Solidno sam se regenerirao i uzbrdicu dobro savladavao. Nakon kraćeg vremena sreo sam Shakesa, jednog od trojice koju sam počastio bolonjezom u Hiker havenu. Bilo je lijepo hodati, malčice pretoplo, ali dobro. Svakih sat vremena sam si zacrtao da ću pauzirati. Pokušavao sam se držati plana. Pratiti trail je bilo prilično lako, a kako sam se uspinjao pogled u daljinu je bio sve dramatičniji.

image

Zavaljen u prašinu i pijesak, naslonjen na ruksak uživao sam gledajući svemirske dubine. Svemir me uvijek potakne na razne misli. Osim što sam došao do približnog zaključka zašto toliko hodam, razmišljao sam što su te iste zvijezde predstavljale ljudima prošlosti: Budi, Aristotelu, Aleksandru Velikom, Isusu iz Nazareta, Kafki, Maxwellu…Samo budala ostaje ravnodušna na toliku ljepotu, samo budalu ne mijenja činjenica vlastitog beskrajnog neznanja u odnosu na beskrajnu kompleksnost kozmosa čiju stvarnost vidimo kroz usku slamčicu vlastite ograničenosti, što će onda ta ista budala proglasiti krajnjom istinom.

image

image

image

Nastavio sam noćnu hodnju obogaćen spoznajom o udivljenju prirodom koje dolazi kroz patnju i cini me sposobnim da se smjestim u slagalicu smisla, a što ćete moći možda čitati u knjizi koju planiram napisati. No, otišao sam predaleko i u vode nesigurja.
Nastavio sam hodnju i kroz pola sata pogodio me trail magic. Nažalost, jabuke i naranče su bile pojedene, ali stokice su zato bile udobne. Malo sam otkunjao i uživao u prekrasnom pogledu na pustinjske gradove.

image

Došli su i neki hikeri. Pozdravili smo se, a ja sam ubrzo otišao dalje. Bezbrižno sam hodao promatrajući skočimiše kojih je bilo jako puno, škorpione, pauke i žohare. Sve što se kreće je tako maleno. U rutinskom razgledavanju svojih bočnih strana pogledao sam lijevo i krajičkom oka ulovio nešto neobično. Nešto nije bilo u redu. Usporio sam hod i pogledao preko lijevog ramena. Sve sam više usporavao sve dok nisam stao na nekih 4 metra od grmlja i potpuno se okrenuo. Viđenje je bilo jezivo….i veliko. Ogromne su me oči pomno promatrale. Okrugle, velike, sjajne. Ne, ovo se ne događa. U hipu sam se nakostriješio kao pas. Svaka mi je dlaka prkosila gravitaciji. Promrmljao sam -what the hell is this. Oči su me nepomično promatrale. Razdaljina jednog oka od drugog bijaše pedalj, a veličina poput ping pong loptica. Odmah sam znao što je to, nije trebalo puno pameti da se zaključi da me je promatrala puma. Instinktivno sam se okrenuo i poželio nestati odande, ali iste sam se sekunde vratio pogledu. Mačkama se ne okreću leđa. Gledali smo se neko vrijeme, što je meni izgledalo jako dugo. Osjetio sam inteligenciju u očima. To je biće razmišljalo o meni, vidio sam to. Ogromna glava, čije sam obrise vidio, govorila mi je da se radi o mužjaku. Počeo sam lagano ići unatrag, a nakon par koraka oči su trepnule i nestale. Odmah sam se okrenuo i išao dalje, a koji korak potom sam s desne strane vidio tri hikera kako cowboy kampiraju uz put. Kako sam lupao svojim štapovima da preplašim pumu instinktivno sam se utišao da ih ne probudim. Nisam našao pametnim buditi ih, šokirao bi ih, a mačka je otišla u smjeru sjevera. Nastavio sam putem, i odjednom čuo zvuk udara šape o tlo meni s odozada. Naglo sam se okrenuo sa štapovima uperenim u crnilo noći. Nikoga nije bilo. Nastavio sam vadeći nož iz džepova ruksaka.
Susret mi se urezao u pamćenje. Oči u oči u crnilu mraka, potpuno sam, s mačkom koja mi može nanijeti ozbiljnu štetu. Još jedna nadrealna situacija.
Susret s ubojicom. Tako bi se možda najbolje moglo opisati kako sam se osjećao. Nekontroliva opasnost koja je došla nepozvana i iznenada. Gledala me u oči.

image

Nastavio sam u laganoj nevjerici i pitanjima jesam li trebao probuditi hikere. No, smatrao sam da su bili sigurniji od mene.
Počelo je svitati. Pokušao sam uživati u prozorima.

image

image

Oko 5:30 sam stao na dužu pauzu pojesti nešto i otkunjati. Potom sam krenuo dalje. Uslijedila je nizbrdica i postalo mi je jako bolno. Neki novi bolovi u istoj nozi….nije bilo druge nego nastaviti.

image

image

image

Postalo je jako vruće. Našao sam se ponovno u zemlji vjetrenjača. Nakon bolnog spuštanja došao sam do ceste, a tamo je čekao Coppertone. Trail magic meštar koji nas je sve prisutne počastio sladoledom. Počele su i priče o pumi. Tamo su bili i ljudi koji su cowboy kampirali. Nije im bilo svejedno. Prijevoz do grada je bio spontan.

image

Noga opet boli, vidjet ćemo sutra kako je.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s