27. dan: Milja 425 – Kamp KOA (444): Tranzicija ili slom

8 comments

Uobičajeno ustajanje. Jeff i Matt odlaze nešto ranije. Pakiram se u miru, no odmah sam shvatio da nešto nije u redu s desnim gležnjem. Ni s hranom ne stojim osobito dobro. Štedim gdje stignem, a što znači da sam uglavnom gladan. Krećem  s hodnjom i unatoč gležnju dobro napredujem. Prvi dio hodnje sve je prepuno visoke trave i poodle dog je kamufliran. Oprez je prisutan.

gopr9836_1463946237847_high.jpg
Nakon par sati hodanja napokon pogledi dostojni PCT-a. Pustinja u daljini je očaravala, a cvijeće razasuto po planinskim prostranstvima bojalo je ovo jutro najljepšim bojama. Svaki put kada vidim cvijeće sjetim se dvaju osoba. Prva je ona kojoj bi darovao to cvijeće kao izraz svoje ljubavi (u lončanici, dakako) – moja Katarina, a druga je ona koja je najveći ljubitelj cvijeća kojeg poznajem – moja baka Kata, čiji je balkon prepun upravo ovako šarenog cvijeća kakvo svakodnevno susrećem 🙂

gopr9835_1463946223038_high.jpggopr9839_1463946273430_high.jpggopr9837_1463946259214_high.jpggopr9840_1463946290524_high.jpgNakon nekog vremena zaustavljam se i nakon nekoliko sušnih dana lovim signal 4G mreže. Poziv doma i odmah je lakše. Ruđer je bio posebno nadahnut da mi pojasni neke svoje dječje teorije sto me je razveselilo. Sustižu me Matt i Jeff i uslijedio je kraći odmor uz donaciju mojeg omiljenog okusa Cliff bara (macadamia nut) od strane Matta. Krećemo dalje, a noga na nizbrdici počinje neizdrživo boljeti. Ipak, kada me iza ugla dočeka spektakularnost u vidu pogleda odmah se bolje osjećam.

gopr9842_1463946346236_high.jpg

Dolazimo do Ranger station-a gdje smo se željeli odmoriti uz ručak. Tu zatičemo random hikere koji nam govore da kod zgrade ima hladnih sokova i slatkiša za kupiti.

gopr9844_1463946365557_high.jpgKrećemo se brzo prema rangerovoj zgradi, ta kalorije su tamo. No, ubrzo se zaustavljamo. Alarm….čegrtusa prelazi cestu.

20160519_125221.jpgNije bila velika, ali potreban je oprez. Jako su sramežljive, no uvjeren sam da bi napale ukoliko bi se osjetile ugroženima. Nastavljamo prema kalorijama……i onda….pun pogodak.
Teško je opisati radost koje nam je donijelo hladno piće i Snickers. Sitnice koje život obogate i koje mogu značiti vrhunac dana. U svakodnevnom gradskom životu zaboravimo na takve sitnice, jer sve nam je nadohvat ruke. U tom sam se trenutku zaista osjećao kao dijete, a isto su osjećali moj šezdesetogodišnji prijatelj Matt i Jeff. Vjerojatno se sjećate onog osjećaja kada mama dođe s posla i donese slatkiš ili dva. E to je bilo to! Vrh.

Nakon pauze krećemo dalje. Gležanj je u sve gorem stanju. Da stvar bude kompletna počinje me boljeti i lijeva noga i koljeno. Da zaboravim bol pobrinula se jedna životinja koju sam umalo nagazio, a potom odskočio metar i pol unatrag, na Matta.

20160519_143010.jpg

20160519_145844.jpg

Stajem na jednu piss pauzu, a Matt i Jeff nastavljaju. Krenuh za njima, ali ih više nisam mogao dostići. Bijah spor, a gležanj neizdrživ. Prizori postaju prekrasni, a ja šepam trudeći se uživati.

20160519_151502.jpg

Je li ovo početak kraja PCT-a za mene? Kada je čovjeku teško onda u nutrini pribjegava mislima o najmilijima. Orošenih očiju teturam kalifornijskom pustinjom, u nevjerici, razmišljajući o svim dobrim ljudima koji mi pomažu i koji su mi pomogli da budem ovdje; Katarina i moj dobri Ruđer koji mi daju smisao življenju i koji su mi neprocjenjiva potpora. Bez njih ne bi išlo. Razmišljao sam o bratu Miri i Danijeli i super četvorki sa Savice (Fran, Dominik, Matej i Patrik), o roditeljima koji me prate putem GPS-a dok svi spavaju, o Cipelcugerima, kumu Karlu i Ani, te svim ljudima koji su mi pomogli da dođem na PCT i koji su mi nesebično darovali novac (znate koji ste), i o onima koji nestrpljivo očekuju svaki moj novi post. Veliki balon dobrih misli i podrške koji me je nosio do sada i ovaj je puta ponio dio moga tereta. No, ovo sada je trenutak razmeđa – tranzicija ili slom. Tijelo ili jača ili se slama da pukne do kraja. Do sada nisam puno pisao o fizičkoj boli na putu. Prošle sam godine pratio jednu hikericu i nervirala me svojim svakodnevnim kukanjem, pa sam čvrsto odlučio da će moj blog imati drugačiji ton. U ovih malo manje od 30 dana shvatio sam da je ovo uvjerljivo najteži poduhvat koji sam ikada napravio. Tijelo je pod abnormalnim naporom, a bol je prisutna u doslovno svakom trenutku. A sada, tranzicija ili slom. Ne znam sto će se dogoditi, no znam da ću dati apsolutno sve od sebe, posljednji atom energije ću iscijediti iz sebe da, ako ništa drugo, odigram nerješeno s ovim izazovom. Bijela zastava nije opcija. Od osoba i stvari do kojih mi je stalo i u čemu vidim smisao nikada nisam odustajao, a tako će biti i ovaj puta. Vraćam se kući ili s kanadske granice ili u “lijesu”. Moram biti 100% siguran da jedan kritični starac za 40 i kusur godina može samome sebi pogledati u oči i reći da NIJE odustao!

Nakon ovih misli u daljini sam ugledao Crawlere koji su me čekali. U teškoj sam boli došepao i nastavili smo zajedno. Prolazivši pored jedne improvizirane klupe Crawlersi su stali da se odmorim, ali ta je klupa meni predstavljala simbol poraza. Odbio sam sjesti i nastavismo dalje.
image

gopr9846_1463946412352_high.jpgUz teške sam bolove došao do kampa KOA. Tu su se nalazili mnogi hikeri uključujuci i Carstena koji je stopirao od Ranger station-a zbog umora. Danima nas je lovio, bio ponekad i samo pola sata iza nas. Napokon smo se susreli. Odmah je donio pivo da proslavimo. Uslijedio je sladoled, večera, tuširanje, druženje i pranje robe….uz sivi oblak nad Crawlersima koji nas zadesio.

gopr9848_1463946438971_high.jpg

Sutra je novi dan…….

Advertisements

8 comments on “27. dan: Milja 425 – Kamp KOA (444): Tranzicija ili slom”

  1. Nikola, oko mi je zasuzilo. Ili je danas ambrozija jaka ili netko dinsta luk 🙂 Uzmi dan dva i odmori zglob. Već ćeš ti stići Crawlerse. Svaki post počinje kako su oni krenuli ranije, malo dalje pišeš kako ih dočekaš nakon pola sata 🙂 Nemoj prestati pisati pa to je jedino šta me veseli ujutro dok putujem na posao!!

    Liked by 1 person

    1. Ambozija jos ne cvjeta, za luk ne znam 🙂 Da, bio sam brzi od svih, no nisam na vrijeme reagirao.
      Necu prestat pisati, dokle god sam tu.

      Like

  2. Umor i bol bude sumnje i nude ‘primamljivost’ povratka na staro-na odustajanje. Dan-dva-tri-odmora otjeraju ‘primamljivost’. Stoga drž se i ne odustaj:)))

    Liked by 1 person

  3. Jel imaš zavoja,ili mozes nabavati….ne bi bilo loše dok hodas zglob stabilizirati tj.omotati zavojem…manje bi te boljelo.Pozz i sretno

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s